20. svi 2009.

Njihov lunapark


Iza velikih željeznih, zatvorenih vrata sjedili su na maloj improviziranoj pozornici. On romantik, esteta koji je poput sunovrata opijao publiku svojim narkotikom u odjelu klauna čija je lijeva strana odijela bila žarko crvene boje a desna strana modra kao more. Na glavi je imao mali, crni, obli šeširić. Njegovo lice crveno od vjetra s dubokim podočnjacima krasila je tek par dana neobrijana oštra brada. Sjedio je mirno na staroj drvenoj stolici polukružnog naslona, prekriženih nogu, a u desnoj ruci držao je tek pripaljenu lulu čiji je slatkasti miris prohujao pored njenih nosnica. Ona, kao poljski cvijet slobodna i razigrana, sjedila je nasuprot njega, naslonjena prsima na naslon stolice, a nogu prebačenih sa svake strane naslona. Obučena u bijelo odijelo klauna na kojem je bilo prošiveno mnogo crvenih, žutih, roza, narančastih cvjetova svih veličina. Ispod bijele pripijene svilene kapice spuštala se preko ramena duga tamno smeđa kosa. Na licu još uvijek mladenačkom bez šminke ocrtavale su se zrele godine.

„Ljubavi moja! Sva lakoća i sva težina te riječi, sve si ti to meni. Sada znam da je ljubav satkana od tisuću šarenih niti i da njene boje ne može nadmašiti sva ljepota ovog svijeta, ni sva snaga ovog svijeta, ni sav razum. Ona je jedina..jedinstvena...neograničena...bezuvjetna...i zato je savršena.“ Govorila mu nježno s dubokom ozbiljnošću.
„Ne bojim se te riječi. Ne prežem pred njom, niti njenom snagom. Ljubav je savršena!!!“
Na te riječi njemu je zatitrao nježan osmijeh na licu, stavio je lulu u usta i ispružio svoje ruke prema njoj. Ona je samo poskočila zajedno sa stolicom i stvorila se tik uz njega.
„Savršenog se boje samo oni koji nikada nisu okusili sve zamke ljubavi“, rekao je držeći je za ruke.
„Ljubavi se ne mogu uspoređivati jer one su sve najveće, najstrasnije, najtužnije. Sve imaju predznak „naj“, pa tako i naša ljubav,“- sagnula se prema njemu , izvadila mu lulu iz usta i dala prvi jutarnji poljubac.
Prava ljubav pokucala je na njihova vrata jednog davnog studenog , da bi je u tom punom zanosu, neopisivom ushitu okrunili brakom već u lipnju. Nisu imali osigurano ništa osim nje, ali sve to ostalo nije bilo vrijedno razmišljanja.
Njih dvoje su veliku većinu svakodnevnog vremena provodili zajedno. I jutra i popodneva i noći, sve je to bilo namijenjeno njima. U dvadeset i pet godina braka proveli su toliko vremena zajedno što mnogi ni u više svojih života ne bi mogli zamisliti.
Njihov brak bio je i ostao prekrasni lunapark, smješten na samoj obali mora. Većinu vremena proveli su na ringešpilu koji se vrtio bez prestanka. Uzdizao ih i spuštao, pa ponovo uzdizao pa spuštao. Oko njih se je uvijek okretao cijeli svijet jer su se oni okretali u njemu. S njima se podizao i padao. Koliko su se samo puta umorili od te vrtnje. Ponekad iskakali iz ringešpila stavljali šminku na lice, crtali veliki osmijeh i ispod maske pajaca skrivali se umorni od vrtnje.
On je bio najveći iluzionist na svijetu. Prije dvadeset i pet godina u poznatom riječkom rock klubu za mlade pokazivao joj je nevjerojatno dobar trik. Zapalio je komadić papira i iz pepela vadio novčanicu za novčanicom. Htio ju je očarati svojim iluzijama. Odmah je znala da je on čovjek njezinih snova.
Čitao je misli, pogađao najluđe stvari na svijetu, kao na primjer koje boje su njene najlonke skrivene ispod traperica i slične nevjerojatne stvari. Njegov prekrasan osmijeh i pogled pun velikih očekivanja i nade, njegove priče koje je vadio iz nepresušnog izvora mašte bacale su je s nogu.
S njime je mašta postala njen svakodnevni obrok. On je tada bio veća maštalica od nje a sada bi se dalo pričati o tome, kaže ona. Neki dan pričala je s njegovom mamom i pohvalila se u vezi priče koju su izabrali na natječaju, a ona joj sasvim ravnodušno rekla: “pa nije ni čudo da su izabrali tvoju priču jer ti i moj sin cijeli život samo fantazirate.“
Uglavnom, njihov mali lunapark u mašti trebao je postati najveći i najljepši cirkus na svijetu. Još nije ali tko zna? Oni stalno govore: „dok živimo nikad nije kasno“.
U tom lunaparku ima svega: i suza i smijeha i vriske i pjesme...
Jednom su ušli u kuću ogledala i izgubili se. Mislili su da se to nikada neće dogoditi a dogodilo se. To je bilo njezino najgore iskustvo. Panično tražeći izlaz gledala je samu sebe izobličenu, zarobljenu u ogledalima. Preplašena izletjela je u masu nepoznatih ljudi još uvijek tražeći izlaz a bila je vani.
Nakon toga sjela je u vlak smrti i bez straha pustila da je nosi. Tek nakon preživljenih stotina kilometara ugledala je njega. Sjedio je sam na čelu vlaka smrti i isto tako ravnodušno prepustio se opasnoj vožnji. Čuo je njezino dozivanje i prešao sve prepreke, ograde, sajle da dođe do nje. Zajedno su iskočili na ovu malu improviziranu pozornicu lunaparka gdje su ih dočekala njihova djeca.
U tom lunaparku uz njih najsretniji su bili oni. Imali su sve o čemu djeca sanjati mogu. Najviše njihove ljubavi, slobodu u svakom obliku. Oni su uvijek mogli birati šta žele, kad žele i koliko žele.
Igra je odmalena bila neumorna u zabavi i druženju. Njoj je svaki dan bio prekratak. Ozbiljni nije obraćao pažnju na nikoga. Najviše je volio uživati u podmorju. Uvijek preplanuo od sunca dobio je nadimak „Gipsi“ koji ga uvijek prati. Danas su Igra i Ozbiljni prekrasni cirkusanti, odvažni, hrabri, samouvjereni bez predrasuda i bez kompleksa.
Na maloj pozornici okupljeni njih četvero, sretni da imaju jedni druge, dovoljni jedni drugima, ljubazno su ispratili sve posjetioce željne zabave i nakon dvadeset i pet godina braka preselili lunapark na mjesto manje uočljivo. Voze se oni i dalje ali guštaju u pogledu, u samo njihovom vrisku, u samo njihovom smijehu.
U svom tom šarenilu punom zabave, muzike, dima i vina, ljubav je uvijek bila s njima i u njima. Držali su je u sebi, u svojim pogledima, slučajnim dodirima, u malim upućenim šalama i strpljivo čekali trenutak da ostanu sami i puste ljubav da ih uzme. Tako i danas, skrivaju svoje najdublje osjećaje u sitnim zajedljivostima koje samo oni razumiju.
Oni svoju ljubav žive svakodnevno u dobru i zlu, u sreći i tuzi. Upoznali su je sa svim prednostima i manama, jer ona ponekad pusti čovjeka da čini greške ne bi li uvidio posljedice i još više tražio nju ili je zauvijek izgubio.
Srebrna obljetnica koju će obilježiti zadnjeg dana u lipnju samo je prvi skupocjeni okvir kojeg im poklanja prava ljubav, jer ona je mudra i zna da se srebro mora održavati.
Rekli su mi da će taj srebrni okvir krasiti ulaz u najveći i najljepši cirkus na svijetu.

Broj komentara: 15:

Anonimno kaže...

Jako
Dobra
Prica

brodjanka kaže...

Kad bi se priča površno čitala,čovjek bi rekao da je skoro idilična.Ona to i jest,upravo zbog labirinta,kojem se nađe izlaz,vlaka smrti,kad te na kraju vožnje dočeka sigurno tlo,zbog ljubavi,koja je prevazišla sve zapreke...!!Treabam li reći da je i ova priča izvrsno napisana,bila istinita ili ne...pusa bimbi!

gokone kaže...

draga uvijek uživam kad krenem čitati tvoje priče..stvarno su odlične..laka ti noć u svijetu mašte..a doći ću ja do Kvarnera, uskoro..ipak mi fali kavica kod svetog Vida a moram i promet popraviti kad su maknuli terasu..pozdrav draga::))

anter kaže...

Bravo! Vidin ja da tvoja mašta radi svašta! Ja, za razliku od Brodje uopće ne virujen da je priča istinita - sve je ovo plod tvoje mašte, tako mnijen ja.

bimbi kaže...

@Ante istina ili ne nek bude po vlastitom nahođenju, ali je zato slika oriđiđi pa pogledaj malo bolje, možda i prepoznaš neke...:-)))

hrabrost kaže...

je, je, vidim ja tu nekih silueta ponath,,,,bravo za izvrsnu priču. Oraspoložilo me u ovo subotnje večer samovanja, nisam htjela u šetnju jer komarci su nesnosni.Pozdrav draga

Kojak kaže...

Nek ti je srećno to srebro i da sija kao i zlato, koje će sigurno doći.
Divno je kad neko ima tako uređen život,ume da voli, poštuje i bude dovoljno strpljiv sa sobom i sa drugima.
I ja obožavam rigišpile oduvek.:o)
Pozdrav tebi i divnom gradu. :o)

anter kaže...

Skužaj, ali kako ja i nisan veliki jubitej šarenila, tako nisan na sliku ni obratija pažnju, meni je bija važan tekst! Sad, kad si me upozorila, vidin i ja nike poznate face! Onda bi moglo bit da je priča i istinita, pod uviton da je slika istinita, hahaha!

hrabrost kaže...

opet sam malo prošvrljala po tvojoj priči ali gledam sliku i šarena je a lijepa, ima nekih draži baš za one malene da se razvesele a i za nas velike da istražujemo i zagledamo.Pozdrav još jedan

bubimir kaže...

Ljudi, čujete li vi ovu marsovku? Sve neka ljubav, oblaci..,lunapark,godišnjica...,poljubci
..,fuj,fuj. Spominje neko srebro..,fuj,fuj..::))
Šalu na stranu..lijepo kao i uvijek..,iz neiskvarene duše..,ljetno i tečno, uz ledeno hladni okus koka-kolje..::))

hrabrost kaže...

draga, nastavi nam pisati u tom tonu, da mogu mojima kući pokazati što je bolje od one suhoparne lektire koju je morala i moja mama čitati, tvoje priče su bezvremenske i svježe, tople.

brodjanka kaže...

Kako ja,kao i premijer,nisam sklona razgledavanju šarenila,tako sam tek sad obratila pažnju na sliku..hehehehehe...pa ako me ove oke od 50 ljeta ne varaju,Bubač je tu glavni,sve nas voza tim ringišpilom!Dakle,priča sad može imati sasvim drugi smisao...može biti priča svakoga od nas...!U svakom slučaju genijalno...a inače volim ringišpalj...hehehehe!Odlično si ovo sve ukomponirala...baš i hvala!Pusa i pozdrav!

hrabrost kaže...

i eto mene opet kod tebe, posjetila sam te i na onom drugom blogu, najjednostavnije je kada ostaviš link, onda to ide ko podmazano, klik, klik i ne misliš

hrabrost kaže...

ovaj blog si zanemarila?

bimbi kaže...

Draga Hrabrosti iznenadit ćeš se kad uskoro objavim jednu podugačku priču i reći ćeš "bolje dok je nije bilo".