21. tra 2009.

Želja



Ljubavi moja! Danas u ovom tmurnom, kišnom danu u tuđini, u tijesnoj sobi, brojim sate i minute do skorog susreta s tobom, najdraži moj. To sutra daleko je u mojim satima.
Pogledom lutam po praznim zidovima oblijepljenim jednoličnim, jutenim tapetama koje mirišu na starost i molim san da mi čim prije dođe na oči.
Umjesto sna u mislima mi se rađa želja. Na mojim sklopljenim kapcima pojavljuju se tvoje blage oči i nježan osmijeh na licu. Ispunjuje me čežnja da tek vrhovima prstiju dotaknem to moje najdraže lice.
„Željo moja što si mi došla reći?“ Ona mudro šuti dok slika pred očima i dalje stoji. Tvoj sretan osmijeh pun ponosa, oči snene u kojima čitam najljepše neizgovorene priče, oči koje se tope od ljubavi. Gledam kako svojom srećom pomičeš vrijeme i svud oko sebe stvaraš veselje. Nesebično i bezuvjetno daruješ svoju sreću svima. Spokojna i sretna gledam te iz ove daljine. Pružaš mi ruke. Gledam u tvoje nježne dlanove stvorene samo za stvaranje ljepote i prekrasne, elegantne prste koji plešu po klavijaturi čarobnih tonova. Tvoji dodiri su magični, oplemenjuju sve što dotičeš.
Čežnja za tobom budi me. Otvaram oči i čarobne ruke postaju teške ko kamen, jake kao čelik, prekrivene čvrstom ispucanom kožom, a na dlanovima jedan do drugog naslagali su se otvrdnuli žuljevi stvarani godinama. Gledam te ruke koje inate bolu stojeći u zraku i mašu mi, mašu.
Oči mi postaju vlažne, a glasni uzdah oslobađa teret u prsima dok gledam u tvoj pogled iz kojeg su nestali snovi i mašta, a ostala je duboka ljubav i lice umorno, išibano vremenom koje je ostavilo svoje ispisane tragove. Još uvijek krasi ga nježan osmijeh iza kojeg skrivaš gorki okus.
„Željo, što mi želiš reći? Ne muči me više u ovom dugom danu.“
„Sama sebe mučiš. Željela si željeti ali ne dovoljno jako, a sada si me naglo iščupala. Evo me stojim tu pred tobom i oslikavam ti na kapcima dozvanu želju. Ne tjeraj je ni zbog čežnje, ni zbog tuge. Zapamti je i prenesi onom za kog si ju dozvala.“ Čujem želju kako mi šapuće na uho.
Ljubavi moja najveća. Za tebe sam ju dozvala. Za tebe, za nas, za našu ljubav. Baci sav onaj teret nepravdi i prijevara, izgubljenih snova. Sanjajmo zajedno nove snove i gradimo nove kule. Ti si moj jedini čudotvorac i moja najveća dozvana želja je, da zaista budeš sretan.

3 komentara:

anter kaže...

Ma, bravo! Samo ne znan kako san ovo priskočija?!

bubimir kaže...

Vidim ja da te ovi trabakul muči, ali samo nekako na daljinu, i baš bi me jako zanimalo što se događa kad ste licem u lice...? Da li i onda igra mašta ili nekakva nametnuta stvarnost...? Pitam se pitam..

Pink mamba kaže...

Jedna osoba mi je prije mnogo godina napisala na malom, žutom papiriću:nakon svake sreće dolazi tuga i nakon svake tuge dolazi sreća.. sve ima početak i kraj i zato uživaj u svakom trenutku jer trenuci su prolazni i ne vraćaju se više!
to je život... i nema ljepšeg trenutka od onog kad na kraju napornog i bezveznog dana legneš kraj osobe koju si vidio i u najlijepšem i u najgorem ruhu, kojoj poznaješ sve vrline i mane i bez obzira na sve tiho mu na uho šapneš; Volim te!!