8. pro 2008.

Pjev Sirena

Bio je to najmanji otok na svijetu. Toliko malen da nije bio ucrtan ni na jednoj zemljopisnoj karti. Izvirao je iz mora poput malo većeg brežuljka. Kamen do kamena iz kojih izviru macići kadulje, lavanda, drača i desetak raštrkanih stabala maslina. Iako nepristupačan otok nije bio napušten. Stajao je tu sazidan od bijelog kamena, polukružni, visoki svjetionik, što je noću bacao crvenkastu, treptajuću svjetlost daleko na pučinu.
Nekada je tu živio svjetionočar, njegova žena i sin. Ima već desetak godina da je svjetionočar umro. Sin je i prije njegove smrti otišao u grad na školovanje i nikada se više nije vratio, a stara svjetioničarova udovica još uvijek se brinula da se svjetla svjetionika nikada ne ugase, da budu vječno sjećanje na njenog muža. Svaki dan bivalo joj je sve teže penjati se uskim stepenicama na vrh svjetionika, paliti fenjere, ali nikada nije odustala.
Društvo su joj pravile dvije koze i jedan jarac, imala je i nešto kokica i petnaest godina starog, nekada prekrasnog, zlatnog labradora a sada već sijedog starca koji je više ležao no hodao, ali zato ju je crni mačak Moro pratio u stopu.
Jednom mjesečno u posjetu baki dolazio je sjedokosi, duge bijele brade ribar Ivo. Nosio joj razne stvari što su joj slali dobri seljani koji su živjeli na kopnu. Svima se smilila starica još i više što je imala sina koji nije mario za nju.
Sin je s petnaest godina napustio otok da bi se školovao. Njegov otac radio je na svjetioniku i lovio ribu da bi je prodavao na kopnu i školovao svog jedinca. Sin je bio odličan učenik i postao je poznati odvjetnik. Oženio se i nije mogao imati djece pa da udovolji nesretnoj ženi
posvoje djevojčicu i par godina nakon toga žena zatrudni i rodi sina. Ne bi toj sreći bilo kraja da nije djevojčica teško oboljela i kad joj svi doktori više nisu mogli pomoći savjetuju njena oca da odvede djevojčicu čim dalje od gradskog smoga, najbolje negdje uz more, na otok.
Baka je i dalje živjela sa svojim kozama što su joj davale mlijeka, radila je tvrdi ovčji sir i skutu a ribar je to prodavao na kopnu i nosio baki naručenu robu. Imala je baka i onih desetak maslina i jednu smokvu što su ona i djed zasadili kada su se doselili na otok. Ove godine nije obrala masline jer je osjećala teret godina i sretno čekala trenutak da se pridruži svom mužu.
Patila je što se sin nikada nije vratio ili je barem posjetio koji puta. Znala je da je otok izoliran od svijeta, ali uvijek bi se našao netko od ribara tko bi ga rado prebacio svojim brodom na otok.
Ponekad u predvečerja čula bi u vali najprije more kako se mreška, a potom pjev morskih sirena. Znala je da su došle otjerati njenu tugu i da joj žele pjesmom pokazati da nije sama. Jednom davno svjetioničar je u svojoj mreži našao ranjenu sirenu. Mora da joj je morski pas svojim raljama zahvatio peraju i tako je sirena postala plijen ribara.
Ljudi su oduvijek pričali o sirenama, ali od davnina nitko ih nije vidio, pa mnogi više i nisu vjerovali u njihovo postojanje.
Svjetioničar se iznenadio ljepotom male sirene. Vidjelo se da je mlada. Bila je duga oko jedan metar i donji dio tijela od pasa na dolje blistao je kao da je satkan od dijamanata. Njeno tijelo prekriveno zlatno crvenom ljuskom presijavalo se na podnevnom suncu. Duga kosa boje vedre noći rasula se po ribarici, a iz njenih očiju boje mora obasjanog Mjesecom mogla se osjetiti bol i strah istovremeno. Svjetioničarov pogled zadržao se na rani koja je bila prilično otvorena. Brzo je dohvatio kutijicu u kojoj je bila mast za rane. Premazao sireninu ranu, zašio ju iglom i koncem za mreže, previo čvrsto zavojima i spustio sirenu ukočenu od straha nazad u more. Gledao je dugo put kojim je ona otplivala i nadao se da će sretno stići tamo gdje se uputila.
Često su uveče baka i on pričali o toj maloj sireni, a nedugo zatim čuli su neobičnu pjesmu u vali i kroz okno svjetionika ugledali su jato morskih sirena, a taj zvuk pružao im je neku neopisivu dragost i sreću. Svojom pjesmom sirene su pokazivale zahvalnost, a tuga bake i djeda za izgubljenim sinom nestajala je u njihovoj pjesmi.
Tako je bilo i tu večer. Baka je čuvši poznati pjev došla na okno, pomahala sirenama a one su izvele veseli ples radeći krugove i prevrćući se jedna preko druge. Svjetioničareva sirena izrasla je u prekrasnu morsku sirenu i uvijek se više od ostalih bacala u zrak pozdravljajući tako baku. Osjećale su one bakinu nemoć i odlučile da će joj pomoći.
Taj dan kao i obično baka se digla rano u zoru.
Pomuzla je koze i pustila njih i koke van iz štale. Krenula raditi sir i tamo negdje oko podneva čula nepoznati zvuk brodskog motora. Znala je da to nije Ivotova ribarica. Otrčala je na obalu i ugledala lijep moderan brod. Pomislila je: opet neki zalutali turisti.
Njene sitne stisnute oči još uvijek su je dobro služile i čim je ugledala čovjeka na palubi kako joj maše, srce joj zatitralo, noge i cijelo tijelo počelo drhtati i čuo se samo teški uzdah, a suze su same od sebe počele teći niz naborano lice.
Bio je to njezin sin jedinac. Suze radosnice, sreća i jak dugačak zagrljaj umjesto riječi bio je bakin pozdrav. Sin je plakao kao malo dijete i molio majku da mu oprosti sve ove godine koje nije dolazio svom rodnom domu. Ugledavši svog sina baka je zaboravila na sve te godine i tugu koju su nosile. Došli su i njena unučica i tek rođeni unučić s majkom.
Brod je bio usidren u vali tri dana i tri noći. Sin se sa svojom ženom i djetetom morao vratiti nazad u grad, a djevojčica je ostala sa bakom.
Zavoljela je ona baku odmah na prvi pogled, i otok, i koze i psa i svjetionik i more....
Često joj tata pričao o tom mjestu i dijete je bilo sretno što je tu.
Od kada je unučica došla u kuću u baku se vratio život i dobila je neku novu energiju. Dijete je pilo kozje mlijeko, jelo domaći bakin sir i jaja, frišku ribu iz bakine vrše i blitvu i špinat što je baka sadila odmah iza svjetionika. Ubrzo su blijedi obraščići dobili lijepu crvenu bojicu, djete je ojačalo par kila i počelo se osjećati puno bolje nego u gradu.
Svaku veče uz svjetlost petrolejske lampe baka je djevojčici pričala priče, ali ona je najviše voljela slušati priče o sirenama koje žive na dnu mora u carstvu koralja, koji ih štite od raznih morskih napasti. Bijeli koralji su tisućama godina rasli u visinu i ogradili cijeli njihov grad, a one su živjele unutar u nastambama od crvenih, žutih, plavih i ljubičastih koralja.
U velikom, kao bačva crnom, koralju živio je morski pauk koji je bio zaštitnik sirena i prijetnja svakoj morskoj nemani. A visoko iznad tih dubina živjelo je jato morskih lastavica, pa su sirene po njihovom letu uvijek na vrijeme znale kada dolazi neka opasnost i sve bi se tada sakrile unutar koralja, a nijedan stanovnik mora nije se volio spuštati među koralje jer svi su znali koliko je opasan ples koralja ako se slučajno u to vrijeme zateknu među njima.
Jedino su sirene obožavale njihov ples. Čim bi se koralji lagano počeli ljuljati, one bi čvrsto prigrlile svaka svoj i prepustile se njihovom plesu. Bio je to veličanstven događaj.
I onaj tko zna ovu priču, govorila je baka, može lako po moru prepoznati vrijeme kada koralji plešu, jer more se onda lagano ljuljuška, svud ravnomjerno, tek toliko da ne miruje. I morski povjetarac tada zagrli obalu i svakog tko se u tom trenutku zatekne tu.
Slušajući priču djevojčica bi utonula u san i u snu opet sanjala ples koralja.
Od kada je ona došla na otok, sirene nisu više dolazile u valu. Baka je znala da one svoju tajnu života ne žele odavati nikome i da sada dok je tu djevojčica neće dolaziti. Svejedno je svako predvečerje ona vodila svoju unučicu u valu i pričala je sirenama o svojoj sreći, a ponekad je i djevojčica molila sirene da joj se pokažu i pjevaju, ali uzalud.
Nakon godine dana dijete je potpuno ozdravilo i roditelji su je bez obzira ne njeno negodovanje odveli nazad u grad jer trebalo je krenuti u školu. Ljubila je baku na odlasku i baka nju, a suze im nisu prestajale teći. Baka je maramicom mokrom od suza mahala sve dok se i mala točkica od broda vidjela na pučini, a onda je shrvana tugom ušla u svjetionik i prvi puta od kada je djed umro nije se popela zapaliti svjetla svjetionika već je plačući zaspala.
Dani su joj bili dugi kao godine i nije više imala volje za ništa. Nije više ni izlazila iz svjetionika, ni jela.
Sirene su osjetile bakinu tugu i pjevale joj, ali baku više ni njihov pjev nije mogao razveseliti. Bila je sve tužnija i tužnija. Jedno jutro našao ju ribar Ivo mrtvu na svom krevetu s krunicom u rukama.
Došao je sin sa svojom ženom i djecom da sahrani majku. Njena želja je bila da je mrtvu polože u more i puste da plovi pučinom sve dok ju ribe ne odnnesu na sve strane mora.
Najtužnija od svih bila je djevojčica. Dok su na pučini s Ivotove ribarice baku spuštali u more ona je ponavljala u sebu....bako volim te, bako volim te najviše na svijetu......a onda pljasak vode i baka u moru, a oko nje izronilo stotinu morskih sirena i čuo se najtužniji pjev.
Najljepša od svih s kosom plavom kao vedra noć i očima boje mora bakina sirena položila je svoje tijelo ispod njenog i krenula s bakom prema pučini.
Nakon toga nestale su sirene i bakino mrtvo tijelo skupa s njima. Djevojčica se godinama vraćala na otok. Sjedila u vali i molila sirene da joj dođu i pričaju o njenoj baki, ali one nisu nikada više došle.
A onda za jedan Badnjak, kada je i sama imala muža i dijete, došla je i dovela ih na otok i pričala dugo o svojoj baki i ljubavi kojom ju je izlječila. Dok su oni ukrašavali božićnim lampicama svjetionik ona se spustila do vale, gledala u more prisjećajući se bakina ispraćaja i pomislivši u sebi...kad bi mi barem Božić mogao pokloniti pjev sirena..., a onda se mirno more namreškalo i tihi zvuci neobičnog pjeva počeli su se širiti obalom. Djevojčica, sada već žena osijeti onaj isti osjećaj dragosti i sreće baš kao i baka prije mnogo godina tu na istom mjestu.
U vjetriću koji je dolazio s mora osijećala je bakinu ljubav i toplinu. Bio je to njen najsretniji doček Božića jer je baka opet bila s njom

Nema komentara: