10. pro 2008.

Osvrt na moje 21. stoljeće

Kako s dvanaestim mjesecom završava i tekuća godina, tako završavaju i naša životna poglavlja a ulazimo u nova nepoznata čiji bi autori trebali biti mi sami, ali na žalost uvijek nešto drugo piše naše živote. Dvanaesti mjesec je vrijeme kada preispitujemo tekuću godinu i dajemo prednost budućoj, nadolazećoj.

I baš dok sam tako preispitivala 2008-u godinu shvatila sam da je ona meni bila najbolja od svih godina u ovom stoljeću.

Dobro se sjećam da su i pripreme za doček 2008-me bile pune ljubavi, topline i nade. Pa i broj deset, koji je moj sretni broj, zbroj je 2008-e godine.
To je prva godina kojoj sam se sjetila odati zahvalnost i veselim se tome.Očito me je neko životno iskustvo navelo da to učinim.
Većinu godina svog života provela sam živjeći u «staklenom zvonu». Tako mi je to jednom prilikom opisao jedan doktor psihijatar. Zaštićena od svih vanjskih utjecaja živjela poput princeze u nekoj bajci. Na žalost zvono je počelo pucati, rušilo se tlo pod nogama, a moj princ koji me je godinama štitio od vanjskog utjecaja nije imao dovoljno moći da zaustavi rušenje. Našla sam se na mjestu gdje i većina ljudi na ovom svijetu, ali s razlikom u tome što su se oni naviknuli živjeti VANI, boriti se za život i suočavati s teškoćama. Neki nisu ni znali za drugo. Uz sve to još sam i bila na polovini svog životnog vijeka, što mi je izgledalo najgore od svega jer od kuda krenuti u tim godinama...Prvi puta u životu
osijećala sam se nesigurno, prestrašeno i izgubljeno. Teško je bilo svladati sve te emocije i boriti se prije svega sam sa sobom a pogotovo kad si poznat kao egocentrik.
Trebalo je pobijediti egoizam, ponos i imati strpljenja iznad svega. Bez strpljenja u samo jedan sat možemo uništiti sve ono što ćemo graditi kasnije mjesecima. Bilo je teško padati i dizati se, i praviti se da je sve ok.
Nedostatak novca, moći, materijalnog na žalost može i uništava mnoge ljudske živote. Poljuljalo je i moj, ali nisam dozvolila da ga sruši. Važnije mi je bilo sačuvati zdrav razum koji se može lako izgubiti, povijerenje u bližnje koje se lako može izgubiti. Trebala sam shvatiti mnoge stvari. U ovoj bitki jako je važno i to da su mi oduvijek bile važnije stvari koje nemaju cijene i ne mogu se kupiti.
Mnoge za mene teške situacije koje sam svladala učinile su me snažnijom i zadovoljnijom. Još uvijek se koprcam po tom «vanjskom svijetu», a znam teški sam hedonista i ne da mi se raditi ništa u čemu ne uživam. ALI... postala sam pametnija, realnija, shvatila mnoge stvari o kojima prije nisam ni razmišljala. Postoji jedna mudra izreka...Čovijek mora biti dovoljno velik da prizna svoje pogreške, dovoljno pametan da od njih ima koristi i dovoljno jak da ih ispravi.... Dvijetisuće i osma je bila točka na I, vratila mi ljubav i vjeru. Sada nakon svega znam da sve prijetnje koje okružuju moju ljubav i sreću unaprijed su izgubile bitku jer sam jača.
Ona užasna uzrečica... Ono što te ne ubije to te ojača, prati me u ovom stoljeću, iako ne želim više jačati i postati jaka kao stijena.
Sretna sam jer imam prekrasnu obitelj. Najboljeg muža na svijetu čije srce je veliko i toplo kao Sunce. Imam najblentaviju djecu koja su moji izvori ljubavi, psa kojeg obožavam, mamu koja je dio mene. Imam jednu ludaru, najvjerniju i najiskreniju prijateljicu kojoj mogu biti mama ali više puta ona je meni mama. Sretna sam jer šesnaestog, za par dana ona ima svoju prvu izložbu u Londonu.
U ovoj životnoj krizi uspijela sam od mnoštva prijatelja prepoznati pravog prijatelja i izgubiti mnoga falš prijateljstva.
Sretna sam jer je moj muž primjetio da je naš stan pun ljubavi do plafona, a plafoni su 3,6m...(pogotovo danas kad sam mu digla tlak čim je ušao u stan).
Sretna sam jer sam u ovim godinama upoznala više dobrih ljudi nego zlih.
Sretna sam jer mi prozor gleda na Učku, i svaki dan mogu gledati zalaz Sunca.
Sretna sam jer smo moj dragi i ja ušli u 2008-u godinu kao Lidija i Bubimir.
Sretna sam jer sam prestala pušiti već skoro dva mjeseca i zato jer pišem priče koje mi daju vedrinu duha.....
Sretna sam iako mi je moj dragi upravo rekao da sam ja pranje mozga kad sam mu predložila da rađe priča sa mnom nego da gleda TV koja je samo ispiranje mozga.
Jako me je razveselila čitateljica iz Sarajeva sa predivnim komentarom, i kad bi barem znala što je učinila za mene. Poklonila mi je neopisivu sreću u trenutku. Nikada nisam izdala niti jednu svoju priču pa nema načina da ih kupi, a ako se to ikada desi ona je prva na listi za poklon. Šaljem joj veliku pusu ako slučajno pročita ovo...KISS, veliki zagrljaj i puse naravno dječici.
U dvijetisuće i osmoj mnogo je više bilo sretnih trenutaka i zato ću je ispratiti svečano. Zahvaliti joj još jednom za kraj na svoj sreći koju mi je dala i vjerovati da će se ona opet pojaviti u nekom mom novom sretnom zbroju brojeva..

Evo jedna Kineska poslovica koja momentalno ide Facebookom. Jako je dobra i trebalo bi je uvijek imati na umu...
S novcem možeš kupiti kuću, ali ne možeš mir u njoj.
S novcem možeš kupiti sat, ali ne možeš vrijeme.
S novcem možeš kupiti krevet, ali ne možeš san.
S novcem možeš kupiti knjigu, ali ne možeš znanje.
S novcem možeš kupiti doktora, ali ne možeš zdravlje.
S novcem možeš kupiti položaj, ali ne možeš ugled.
S novcem možeš kupiti krv, ali ne možeš život.
S novcem možeš kupiti seks, ali ne možeš ljubav.......
Još bi dodala da najvažnije što se ne može kupiti novcem je duh, jer čovijek bez duha je siromašan čovijek poput okvira bez slike.....

4 komentara:

Anonimno kaže...

Jao, koliko otvaranje srca ,a još nije ni Božić. Možda će 2009. godina biti još jača jer je zbroj dvije jedinice, a dvaput je dvaput.....! Samo naprijed u nove radne pobijede! Smiješak, pa opet smiješak, pa mala bistra suzica, pa opet s..........pusaaa.

Borut kaže...

Neka ti 2009-ta bude jos bolja(pa i 11 je simpatican broj) sa dobrim pricama, kao ona o baki i sirenama:-)

brodjanka kaže...

Draga moja bimbi!Vjerovatno nisi ni svjesna koje zadovoljstvo si mi priuštila...!!Inače volim čitati,ali tvoj blog je zaista toliko opuštajući..osjetila sam jedan tren pravo dijete u sebi...valjda ono koje vječno čuči u nama..!Ako ništa drugo molim te,ove priče sačuvaj...izuzetne su,vrijedne objavljivanja čak!Ali,sve u svoje vrijeme...!Bit ću sebična i reći da je važno da ja sad uživam čitajući...!Do čitanja..pozdrav tebi i tvojoj divnoj obitelji!

Maja kaže...

A tko je rekao da vile ne postoje?
Bimbi je vila, a u to sam sad sigurna...Pozdrav i ostalim vilenjacima, uz koje je vila Bimbi postala sve hrabrija i jaca i zelim vam svima nove pobjede,puno mira i ljubavi i sljedece godne, i onda opet sljedece i onda opet...i tako u beskraj....