27. stu 2008.

ĆURKA DURKA I TVOR MIRKO

Tamo daleko, na kraju šumskog puta, kod Julinog jarka, pa još dalje, trebalo je prijeći veliku strminu da bi se spustili do slapova i starog, urušenog mlina koji je stajao malo uvučen u šumarku, da ga se ne vidi sa rijeke koja je samo malo niže tekla svojim tokom.
Nekada davno živio je tu mlinar sa svojom ženom i desetero djece. Kada su djeca odrasla raselila su se u gradove širom svijeta, a mlinar i mlinarica pomrli od starosti.
Putovi do mlina davno su nestali u gustom šipražju, i nitko se više nije sjećao tog mjesta. Ipak, tu je život tekao dalje kao da se ništa i nije događalo, jer pradjedovi junaka ove priče uspjeli su živjeti i opstajati stoljećima. Da bi preživjeli morali su se dobro organizirati. Hrane je bilo dovoljno jer šuma je bila bogata plodovima, a voćke koje je mlinar zasadio još uvijek su davale svoje plodove.
Na samom ulasku u šumarak, visoko u krošnji staroga hrasta, živjela je već stotinu godina stara sova Mira. Ona se jedino u lošim danima, kada joj nije polazilo za rukom da donosi mudre odluke i kad ju je žubor vode živcirao, spuštala do starog mlina i mudro prisluškivala neprestano treptajući velikim smeđim očima.
Počasno mjesto u ovoj priči imala je porodica bika Jove. Njegova žena, krava Duda i njihove kćeri Sivka i Šarka hranile su cijelo mjesto svojim mliječnim proizvodima, a najprodavanije su im bile čokoladice Mljac Mljac.
U cijelom šumarku najviše se moglo čuti Curku Durku, jedinicu starog samotnjaka purana Pere. Zbog svoje taštine Durka se često crvenila u licu i od silne zlovolje po cijele dane stiskala ispupčana, crvena kao krv, usta....ćur, ćur, ćur....., na svakog prolaznika, i baš zbog toga prozvali je Curka Durka. Bila je vrlo dosjetljiva u raspravljanju, brzog odgovora i veoma žive mašte ali oštar, neukrućen jezik, nitko nije volio.
Osim što je ćurlikala i šetala naokolo napuhavajući se , svoje slobodno vrijeme koristila je da bi doznala čim više tračeva i pazeći da joj ništa ne promakne. Zbog toga je nitko nije volio.
Čak ni pijevac Žarko, ni njegove vesele koketuše nisu mogle nadjačati Durkino ćurlikanje.
Prasci su se tu najviše rađali, ali zato i najviše stradavali od zle sudbine što je vrebala iz šume.Njihovo tužno roktanje u svima je izazivalo tugu i strah. Stari prasac Prcko bio je mudar i zato je doživio desetu godinu, i za svog života promijenio sedam žena, dobio sedamdesetšestero djece, unučadi i praunučadi, tko bi ih sve nabrojio.
Jarac Blaženko, bijel kao snijeg, gledao je svoja posla i nikome nije dozvoljavao da stoji na starom kamenu kotaču koje je nekada mljelo žito, jer je to bilo njegovo sveto mjesto. Satima je tu znao stajati držeći u sklopljenim rukama molitvenik starog mlinara i gledati u nebo. Molio se za dug život zajednice. Njemu su svi ispovijedali svoje grijehe jer on ih je jedini znao odriješiti i znao je čuvati tajne.
Paunica Eva sa svojim čudesnim repom okićenim stotinama očiju, uvijek je izgledala zamišljeno. Mučila ju je briga da se nikada neće udati, jer nitko za nju nije bio dovoljno ni lijep ni pametan. Ona je u svom dvorištu imala galeriju u kojoj je ponosno izlagala svoja sazrjela pera, a od nekih je izrađivala pernate šalove koje je posuđivala cirkusu Zekire Zefei i njenim veselim zečicama što su jednom godišnje, pred Novu godinu, gostovale u šumarku. Bila je zaljubljena sama u sebe.
Obitelj pačića Či-čanga bila je jedna od mnogobrojnijih obitelji u šumarku. Unazad par godina bili su proglašeni za heroje godine. U njihovu čast čak je organizirana zabava u krčmi jazavca Joze. Jedno jutro kada su kao i obično krenuli na rano jutarnje veslanje po rijeci, ugledali su deblo koje im je dolazilo u susret i na njemu vezanu, platnenu vreću u kojoj se nešto koprcalo, palo u vodu i potopilo se. Či-čang je slutio da je nečiji život u opasnosti pa je brzo sa svojom ronilačkom ekipom izronio vreću izlažući opasnostij život.
U vreći je bilo pet malih, kao njihove peraje, najčudnijih stvorenja. Ispuštala su čudne zvukove. Tako mala, mokra i još krmeljavih očiju, ta stvorenja su bila najljigavije što su ikada vidjeli. Nisu se ušutkali sve dok kravica Sivka nije pred njih stavila veliki list pun mlijeka koje su na brzaka polizali i zaspali.
Mačići su sada već prave velike mace, a pačići su im najbolji prijatelji, ali samo na kopnu jer u njima je zauvijek ostao strah od vode. Njihovo zajedničko pravilo je -Svi za jednog kva...kva...kva...., jedan za sve mjau....mjau...mjau...
A živio je u šumarku i tvor Mirko, porijeklom Afrikanac.
Kako je stari mlinar volio životinje, prije same smrti posjetio ga je najstariji sin koji je došao iz Afrike, i donio ocu na poklon dva najljepša afrička tvora. Bili su to Mirkovi preci, koji su tu započeli novi život.
Mirko je naslijedio njihovu neopisivu ljepotu i veseo afrički duh. Nije se baš mogao dičiti mudrošću, ali je zato veselio društvo starim obiteljskim zanatom, skrivenom kamerom i zbijajući šale na tuđi račun. Bio je dobar imitator. Mogao je slobodno biti shou-tvor, ali njemu je bilo draže kopanje podzemnih tunela. Najcjenjeniji posao u šumarku. Da nije bilo tunela koji su ih štitili od krvoločnih životinja, odavno ne bi bilo ni njih.
Sjećaju se oni dobro priča o mlinarovim njemačkim ovčarima koji su obitavali na imanju, a kad su mlinar i mlinarica pomrli, psi su neko vrijeme i dalje čuvali imanje. S vremenom nestalo im je hrane. Poludjeli su. Svojim su oštrim zubima ubijali sve pred sobom da ublaže svoju glad. A onda , hvala Bogu, jednog dana nisu se više vratili iz šume.
Preživjeli stanovnici šumarka morali su smisliti kako da se zaštite i tako su počeli kopati podzemne tunele što i nije baš lak posao. Ispod svake nastambe prokopan je tunel tako da se svi u svakom trenutku mogu skriti. Svi ti tuneli spajaju se u jedan dugačak, koji prolazi uzduž cijelog šumarka i izlazi na okolnom brežuljku s kojeg se širi dobar vidik na mjesto.
Eto, zbog toga je Mirko volio svoj posao. Nikada se nije žalio na umor, ni na prekovremeno vrijeme provedeno kopajući.
Svako predvečerje kod urušenog mlina skupila bi se sva družina i pokoji gost iz šume. Često su svraćali jelen Ratko i košuta Srećka, vjeverica Vrtirepica, puh Zvonko, djetlić Tucko i druge dobronamjerne životinjice. Mirko je svakodnevno zabavljao svih od reda i nitko se nije ljutio prepoznajući sebe u njegovim dosjetkama. Bio je tvorina i pol, govorili su svi.
Svoju pozornicu bi prepuštao jedino par dana u proljeće rodama, kada su se one vraćale iz toplijih krajeva i obavezno zaustavile u šumarku. Ono je bilo najljepše odmorište u cijelom kraju. Zabavljale bi stanovnike prepričavajući kako se živi u drugim krajevima, a najstrašnije priče su bile priče o ljudima.
Svake godine su krčmaru Jozi donosile u svojim dugačkim kljunovima vrećice sa žitom, a on je onda sadio žito i u jesen od pšenice radio pivo. Njegova krčma bila je najpopularnija u cijeloj šumi, a svake nedjelje tu su svirali
Trio Medvjedići zabavljajući goste.
Kada bi rode otputovale Mirko je ponovo zabavljao svih. U posljednje vrijeme i Curka Durka je sa velikom radoznalošću slušala Mirkove dosjetke. Ponekad bi se smijala do suza ispuštajući najbrže ćurlikanje, pa uzimajući zraka nastavljala velikom brzinom dalje...ćuuur, ćur, ćur..,smijati se. Obrazi su joj se rumenili, a krilima bi obuhvatila trbuh i tresla bi se od smijeha. Njen smijeh bio je toliko kreštav i jak, pa bi zarazio sve prisutne i nitko ga nije mogao nadjačati. U tim trenucima iz Durke je blistala sva veselost i dragost. Zračila je nekom čudesnom ljepotom. Svojim novim izgledom očarala je Mirka.
Iz dana u dan on je bio sve dosjetljiviji, i svi su primijetili neki čudan sjaj u njegovom pogledu. Osjećao je leptiriće u trbuhu kad god bi je ugledao. A i Durka se promijenila. Više se smiješila i kočoperila svojom ljepotom.
Slušala je rode kada su pričale o Africi, o tom velikom prostranstvu, najrazličitijim životinjama , a svake vrste ima na tisuće i svi imaju prebivalište sami za sebe. Maštala je ona o tisućama purana koji negdje postoje, i Mirku koji bi je jedini mogao odvesti tamo.
Jedne sudbonosne večeri Mirko se sredio ljepše no ikada. Smolom iz smrekine kore zalizao je crnu dlaku na duguljastoj crno- bijeloj glavici. Podignuo je svoj bujni rep i pun sam sebe stao na pozornicu. Svi su očekivali neku novu dosjetku ali iznenadili su se kada je u ruke uzeo mikrofon, pogled uperio u Durku i zapjevao -Oj djevojko duge noge, srce bi ti dao svoje, samo kad bi rekla da, da, da,....volio bih tebe ja, ja, ja....sretni biti ćemo mi ,žena budi mi ti.....
Njene mršave noge drhtale su kao da se zemlja podrhtava, tresli su se i crveni obraščići, a kreštavi glasić zapjevao je -Da, da, da, volim te ja.....
Bila je to večer kada je Mirko zaprosio Durku , a ona bez razmišljanja rekla... DA
Maštala je Durka o svadbi s kojom će se cijeli život duriti pred svima. Nije ona htjela pir kao svi drugi u Jazavčevoj krčmi, nego je naredila Mirku da napravi veliku splav na kojoj će biti slavlje. Mirko je iz šume danima donosio najkvalitetnija debla, a pomagao mu je bik Jovo, jer su madvjedići bili uvrijeđeni pa mu nisu htjeli pomagati u vuči. Uvrijedili su se kad su čuli da je Durka pozvala Komorni orkestar Roda da svira na svadbi.
Sagradio je Mirko splav na dva podija, donji i gornji. Svud uokolo djetlići su izrezbarili stupove što će štititi uzvanike od pada u vodu. Na donjoj palubi dočekivat će se gosti, a na gornjoj svirati će rode i održat će se čin vjenčanja.
Ježić Boca, cvjećar, dobio je zadatak da svojim aranžmanima okiti splav uzduž i poprijeko.Bio je na glasu kao neobičan jež. Puno je vremena provodio pred ogledalom podrezivajući bodlje da budu sve iste. Imao je profinjen ukus za sve, a izražavao se neobično fino. Uvijek je bio viđen u muškom društvu, i nikada se nije ženio, pa su zli jezici svašta pričali o njemu.
Za pripremu svatovskog jela Durka je angažirala divlje svinje, iako su one bile omražene u društvu zbog bahatog ponašanja i čestih ispada , ali su bile poznate po izradi finih i neobičnih jela.
Došli su svi uzvanici osim mačaka koje su se više od ičeg bojale vode. Mirko se pobrinuo da pića ne fali i svi su bili veseli i opušteni osim kapetana Prcka, koji je kao i obično bio na oprezu i pazio da ih ne zaskoči kakva opasnost.
Mladence je uslikavao bumbar Giro, jedini fotograf u šumi. Durka se trudila da na svakoj slici izgleda savršeno, pa se nije ni opustila od brige da će ružno izgledati. Nije ona znala da je Giro popio previše pive i da mu objektiv stalno bježi negdje drugdje samo ne na njih.
Komorni orkestar Roda, poput vojnika na straži, stajao je ukočeno u zadnjem djelu gornje palube, u desetak redova, a u svakom redu jedna iza druge u razmaku od pola metra, tek toliko da se ne dotiču kljunovima, stajale su najmuzikalnije rode. Uzdigle su ponosno u zrak kljunove i ispuštale najljepše rodovske melodije.
Uvijek ozbiljnom jarcu Blaženku nije silazio blaženi osmijeh sa lica, jer volio je on ovakve prigode. Dok ih je vjenčavao, zapazio je neobičnost te ljubavi, ali znao je dobro da u ljubavi nema pravila, pa nije time razbijao glavu već ih je blagoslovio i proglasio mužem i ženom.
U ponoć kada je Prcko pristao uz obalu većina gostiju otišla je u jazavčevu krčmu na sarmu, jer su Divlje svinje i ovaj puta zeznule, pa su umjesto finih jela donijele šaku žirova i malo gljiva izrovanih po putu, a i
Trio Medvjedići nekako su im bili draži od Roda za dobru zabavu.
Durka je postala gospođa Tvor i doselila se u Mirkov dom. Mirko je radio još i više da bi ona mogla čim udobnije besposličariti. Kada je shvatila da Mirko ne želi ići dalje od šumarka i da nikada neće vidjeti Afriku vratilo joj se loše raspoloženje i ponovno je počela ćurlikati, a najviše na Mirka. Sreća tvorovska da tvorovima na jedno uho ulazi, a na drugo izlazi. Mirkova ravnodušnost na ćurlikanje izluđivala je Durku više od ičega. Često su ga viđali gdje spava pred vratima vlastitog doma. Sve više se zadržavao u tunelima i zbog svoje radišnosti bio unaprijeđen za nadzornika. Nije se on uobrazio kao što bi većina njih na njegovu mjestu, već je i dalje kopao i svima ugađao. Voljele su ga male krtice-kopačice, nabacivale mu se i veselo pjevale -Po šumama sve do mora, nigdje nema takvog stvora, poput našeg gazde Tvora.Krtica bi svaka na koljena Mirku sjela, samo kad bi smjela,....opsasa, tralalalalala..
One su bile mlade, slatke i vesele i Mirko ih je posebno volio. Jedino na poslu bio je sretan, a kući ga je uvijek dočekivalo -Ćur, ćur,...glupi stvore, ćur, ćur,.....budaletino....
Pokušavao je on urazumiti svoju ženu, ali to mu nije polazilo za rukom. U predvečerja više nije izlazio do starog mlina, ni zabavljao društvo. Došla je zima i društvo se počelo svakodnevno okupljati u krčmi kod jazavca Joze. Glavna tema svake priče, bilo to ozbiljna tema, šala ili ogovaranje bio je Mirko, ali ovaj puta nisu govorili o njemu da je tvorina i pol, već pravi, pravcat papučar. Dok su tako živo svi raspravljali baš o njemu, kako su ga opet vidjeli gdje spava pred vratima, Prcko je živahno skočio na stol i počeo oponašati Mirka kako pjeva Durki -Budi žena mi ti....,a njegova krmača Vlatka Kokos veselo pjevajući odgovarala mu -Da, da...sredit cu te ja, bit ćes manji i od zrna makova kada tvoja žena budem ja.Bik Jovan svojim velikim ustima smijao se tako gromoglasno i nogama lupao o pod da se cijela krčma tresla, a pijevac Žarko hvalio se svojim slobodnim životom -Šta će meni žena kad ih imam na desetke kukurikuuu, i bez da se ženim, kukurikuuu, sve jedna bolja od druge, i svi su se smijali osim Blaženka. Mirko je baš tada ušao u krčmu. Kad su ga ugledali bilo je već kasno. Pravio se da ih nije čuo, stao je na kraj šanka ne prilazeći nikome, a Jozo mu je sam nosio pivo za pivom bez da naručuje. Tu večer je kap prelila čašu i on tako pripit donio je konačnu odluku. Skupio je svu tvorovsku hrabrost da se suprotstavi napadu Durke. Njegovo veliko, dobro srce ubrzano je kucalo. Ovaj puta kada je došao kući nije čekao da ona počne prva, već je odmah s vrata uzeo riječ u svoje ruke i povišenim tonom rekao joj da sjedne i sasluša ga -
Ćurko Durko, sjeti se svih dana kada tvor Mirko nije imao mana. Voljela si tvorov vonj više nego ćurlik svoj, a sad... ćur, ćur, ćur....makni mi se sa vidika stiže mi ekipa, radit ćemo žur, žur, žur....Bit će pjesme, bit će fora na račun budale tvora. Vratit će se Mirku njegova sloboda, pjevat će mi svi živio nam Mirko ti....

Vidjevši da je vrag odnio šalu, pokunjena Durka bez ijednog ćurluka pokupila je svoje stvari i napustila tvorov dom.
Mirko je cijele noći slavio, dok su svi zbijali šale na njegov račun, ali nije mu to smetalo.
Smijao se i slavio svoju slobodu. Godio mu je samotnjački život.
Mjesto nadzornika ubrzo je izgubio, jer nije imao čvrstu ruku za rukovođenje. Više puta bio je nagrađivan za najboljeg kopača godine, a sve kopačice prošle su kroz njegove ruke.
Sve u svemu, bio je zadovoljan svojim bećarskim životom.
A Durka.....hm, tugovala je nakon što ju je Mirko otjerao, ali kao i uvijek ne da se Durka. Prežalila je ona i to. Njen ćurluk proširio se daleko iza planina i nema onog kog ona ne ćurgovara. Misao o odlasku u Afriku još uvijek je privlači, i zna da će uskoro doći i taj dan kada će se uputiti na taj daleki put....Jednog dana je samo otišla iz šumarka, i nikom nije ništa rekla.
A najmlađi stanovnici šumarka, skupljeni pored rijeke i dan danas pjevaju...
Kod Julinog jarka nema više puta,
skriveni u šumi živimo mi skupa.
Veliki i mali, različiti smo ali nam ne smeta to...
Pastor naš Blaženko moli svaki dan
da nitko nikada ne uništi naš san.
Složne ruke naše, sreću nam donose,
u šumarku veselom dočekujemo goste.......

Durka na putu za Afriku

Nakon mjeseci samovanja izvan šumarka, skrivajući se po spiljama kako je ne bi otkrile divlje zvijeri, uplašena i smrznuta Durka, odbačena od svih, svladana ogromnom tugom, jer je baš bilo vrijeme Božićnog veselja, kada se svi u šumarku vesele i druže, odluči krenuti na put za Afriku.
Sve ovo vrijeme samovanja u divljini uspjela je preživjeti samo zbog maštanja o mjestu gdje živi tisuće purana i želje da im se pridruži, jer jedino oni su mogli razumjeti njenu narav. Bili su rod i isti kao i ona.
Znala je da rode uvijek lete put rijeke kada odlaze u toplije krajeve, pa krene uz rijeku prema jugu. Nosila je preko leđa prebačenu malu torbicu, svadbeni poklon paunice Eve.U njoj su bile dvije fotografije. Na jednoj je bio stari mlin i svi stanovnici šumarka ispod slapova, a na drugoj Mirko i ona. Zamotala ih je u velike listove da se ne bi oštetile i stavila na dno torbice odlučivši da ih ne gleda jer su izazivale tugu u njoj, a ipak sada kreće u novi život i ne želi da je ništa u tome ometa.
Po danu je ona pješačila, a noću bi se uvijek skrivala na nekom skrovitom mjestu i oprezno dočekivala jutro da krene dalje. Odmah, prvo jutro, kad je još bila u blizini šumarka, sreli su je pačići Či-čanga što su kao i obično imali rano jutarnje veslanje. Vidjevši je, približili su se obali, zaustavili i radoznalo priupitali kuda je krenula. Durka im je ispričala svoje planove i oni su joj poželjeli sretan put i nastavili dalje. Bilo joj je drago što ih je srela jer znala je da će oni o ovom susretu i njenim planovima obavijestiti sve u šumarku pa će tako i tvor Mirko saznati da ona više ne pati za njim i da je hrabrija od svih kad je krenula sama na ovaj daleki put.
Naravno, pačići su, vrativši se kući, najprije Mirku prepričali susret s Durkom. Njemu nije bilo nimalo drago što to čuje jer je znao da je put u Afriku dug i težak i da na njemu vrebaju svakojake opasnosti kojih Durka nije svjesna.
Nakon mjesec dana putovanja, umorna ali sretna jer je uspjela po putu izbjeći divlje zvijeri, Durka se našla na mjestu gdje je rijeka bila jako široka i mirna, bez brzaca. Snijeg se otopio pa više nije bilo ni hladno kao u šumi i mislila je da je prošla najgore.
Jedno jutro iz daljine je ugledala, prvi puta u životu, čovjeka koji vadi ribu iz rijeke. Prepoznala ga je po opisu roda i u njoj je zatitrao onaj osjećaj nesigurnosti i straha jači nego obično. Pritajila se u šašu ali čovjek je čuo šuškanje i uzeo u ruke neku dugačku drvenu stvar i iz nje odaslao najglasnije zvukove koje je Durka ikada čula...BUM.... BUM.., i fijuk koji je proletio tik uz nju. Sve ptice su izletjele iz svojih krošanja i nastao je pravi kaos, a Durka se tresla od straha. Pored nje je proletilo nešto ogromnom, neviđenom brzinom i čula je samo fiiiiiiiiiiijjjjjjjuuuu zabivši se u deblo pokraj nje. Nije ona znala da je to ubojito oružje puška , ali naslutila je da je umalo izgubila život od tog fijuka. Čovjek ju je ugledao i krenuo prema njoj, a ona je glavom bez obzira,pobjegla u šumu dok su pored nje letjeli meci...fiju...fiju.....
Cijeli dan i cijelu noć imala je groznicu i mislila je da bunca kada je čula kokodakanje u blizini. Pomislivši da je to pijevac Žarko sa svojim koketušama u potrazi za njom sretno krene prema tom zvuku. Međutim, naišla je na prvu čovjekovu kuću. U dvorištu su kljucale nepoznate koke, ne šarene poput njenih prijatelja, već bijele i debele..
Približila im se s oprezom, ispričala im svoju priču, a one su je samo gledale u čudu, misleći u sebi....gle tuke.., i nastavile kljucati. Vidjevši da nije dobrodošla Durka krene dalje, ali kuća je bilo sve više i više, a životinje što su tu živjele nisu obraćale pažnju na nju. Nisu je htjele slušati i sve su mislile isto...poludjela tuka...!
Jednoga dana čula je bolno roktanje svinja. Isto kao u šumarku kada bi ih napale divlje zvjeri, ali ovaj puta ugledala je ljude kako okrutno kolju svinje u svom dvorištu i smiju se paleći im dlake vatrom što je izlazila iz nekakve posude, a onda ih vješaju na kuke i režu na komadiće. To je bilo najstrašnije što je ikada vidjela. Plakala je i istovremeno povraćala od tuge. Dala bi sve na svijetu samo da se može vratiti natrag u šumarak.
Bježeći čim dalje od tih kuća i penjući se u brdo ugledala je širok put na kojem nije bilo ni trave, ni stabla, ni kamenja a tim putem jurile su najveće oklopne zvijeri koje je ikada vidjela. Ispuštale su veliki smrad za sobom i veliku galamu.. Bili su to auti, kamioni, motori... ono što ona nikada nije vidjela, i o čemu rode nikada nisu pričale. Bježala je čim dalje, a onda je naišla još strašnija zvijer od svih. Nije joj bilo kraja. Došla je od niotkud i odjurila. Bio je to vlak koji joj je skoro prešao preko glave. U tim trenucima više nije imala želju za životom, htjela je umrijeti jer strah u njoj je bio veći od svega.
Zatvorila je oči i trčala glavom bez obzira i nije ju više bilo briga šta će se dogoditi. Samo da je više nema, mislila je. Udarala je u stabla, u granje i teturala sve dalje. A onda tako ošamućena od silnih udaraca ugleda livadu i na njoj tisuće purana. Mislila je da joj se priviđa i ljuljajući se od ošamućenosti, ispruženih ruku, krene prema njima. Širila je oči, a oni su bili sve bliže i bliže. Svi su je u čudu gledali jer nikada nisu vidjeli puricu tako lijepih boja kao što je Durka. Nije bila debela kao i one, već jako mršava i iznemogla, ali bila je najljepša pura na svijetu.
Svojim rukama dotaknula je žičanu ogradu kojom su pure bile ograđene i kapljice krvi na dlanovima osvjestile su je. Znala je da ne bunca . Tužni osmjeh zatitra joj na licu, a ona pomisli -Napokon sam stigla u Afriku. Napokon se moj san ispunio i sve što sam prošla nema više veze.
Gledala je u čudu toliko purana na jednom mjestu. Neki su bili bijeli, neki šareni, muški, ženski, maleni, najmanji, svakojaki. Maleni su ćurlikali i to ju je povratilo skroz u stvarnost a odrasli su šutjeli. Odjednom ju je preplavio takav osjećaj sreće i ona počne ćurlikati -Ćur, ćur, ćur, braćo moja.......ćur, ćur, ćur,.... i isćurliče ona njima svu svoju priču, o šumarku, o putu u Afriku, o događajima što su joj se dogodili na tom putu...., i evo je sada tu u Africi kod svoje braće. Zamoli ih da ju puste unutra da ih izgrli, izljubi i s njima da dijeli svoju sudbinu. Purice su je slušale s nevjericom i dalje šuteći, a onda naprave mjesta i propuste njega, najstarijeg, najvećeg, najljepšeg crno-bijelog purana do ograde. Ozbiljnim pogledom i promuklim glasom u kojem se osjećala tuga on progovori -Kažeš da se zoveš Durka i stižeš iz šumarka. Ove pure ovdje nemaju imena jer nikada nisu imale svoju slobodu i život kakav bi htjele. Mene zovu Zagorski puran i ja sam ovdje najstariji. Štede me sve dok im dajem svoje potomke. Durko ovo nije Afrika, ovo je farma gdje nas ljudi drže zarobljene, tove nas da budemo čim veći i ljepši, a onda nas kao i svinje, što si vidjela i sama, kolju i čerupaju nam perje i pune jastuke s njim, a naše meso jedu! Ispričavši sve to ispusti dubok i težak uzdah -ĆUUUUR, i savjetuje Durku da se vrati nazad u šumarak.
Zaprepaštena onim što je čula, iscrpljena Durka zaćurliče -Ćur, ćur... meni život više nije važan. Pustite me da umrem skupa s vama barem ću zadnje dane svog života dijeliti sa svojom braćom. I bez da čuje odgovor Durka zamaše svojim krilima i preskoči ogradu. Gledali su je u čudu jer tisuću njih to nikada ne bi uspjelo, ali Durka je bila divlja pura, a one su mogle preskakati ograde i po dva metra u zrak.
Durka je purama na farmi donijela vjeru u život i one su živnule, počele ćurlikati. One mlađe molile su Durku da im nadjeva imena i priča o šumarku. Pokazivala im je one dvije slike iz torbice, a Zagorski puran bio je zabrinut za svoje najmlađe. Bojao se lažnih nadanja što su se počela stvarati u njihovim glavama, iako je i sam uživao slušajući Durku i gledajući je tako lijepu.
Nije ta opuštenost dugo trajala jer već treći dan došli su ljudi da pohvataju pedesetak pura za klanje. Na farmi je nastala zbrka jer purice ovaj puta nisu kao inače na miru kljucale travu i dozvolile krvnicima da ih hvataju, već su se razbježale na sve strane . Samo je Zagorski puran stajao mirno i Durka pokraj njega. Ugledavši Durku ljudi su se začudili njenoj ljepoti i odlučili je poštedjeti kao i Zagorskog purana da bi dobili čim više njihovih potomaka. Pohvatali su one najstarije pure koje nisu pružale otpor. Pozatvarali ih u velike gajbe i nestali s njima dok je na farmi ostalo tužno jecanje. Toga se bojao Zagorski puran. Nikada prije nije na farmi bilo toliko tuge kao sada. Durka se pomirila sa smrću, mislio je on, ali njegovo jato koje je bilo pomireno sa smrću cijeli život dobilo je volju za životom i to je bilo najgore od svega, a smrt im je bila svakodnevnica.
Svi su okretali glavu na drugu stranu od Durke jer su bili razočarani svojim životima, a najbuntovniji mlad puran počeo je ćurlikati na nju -Ćur, ćur....,bili smo budale kad smo povjerovali u tvoje priče. Svima nam je bilo bolje dok te nije bilo. Zašto su tebe poštedjeli, a naše roditelje ne. Mrzimo te Durko!
Durka bi bila najsretnija da su nju uzeli i okončali joj ove nepodnošljive boli. Suze su joj tekle same od sebe. Sakrila se i sramila jer je osjećala da im je njeno prisustvo donijelo tugu. Nije vidjela da je Zagorski puran opomenuo mladog purana kako nije u pravu napadajući Durku, jer i bez nje sve bi se ovo isto dogodilo.
Došlo je proljeće na farmu, a Durka više nije pričala svoje priče. Među tisućama purana ona se osjećala sama . Čekala je i molila da bude prva na redu za klanje, ali nju i Zagorskog purana uvijek bi poštedjeli.
Ujutro, dizala se ranije od svih i tužno gledala u nebo. Jednog dana u zoru, dok se još nije ni razdanilo, ugleda Durka na nebu jato roda i ko pomahnitala počne ćurlikati najjače što može. Probudila je svih na farmi. Gledali su je s prezirom, a ona je ćurlikala bez prestanka sve dok je jedna roda nije prepoznala i sletjela do nje. Onda su doletjele sve ostale i okružile je.
Ćur, ćur, ćur..., prepričavala je Durka rodama sve što se desilo od prošlog proljeća do tada. Sve pure su ponovno slušale Durku, a kad je ona završila svoju priču počele su ispitivati rode o Africi i sve ono što su već čule od Durke.
Rode su stale na rub ograde i počele razmatrati Durkinu situaciju dogovarajući se kako da joj pomognu. Rodan Kljunko zaključi da nije pošteno pomoći samo Durki da se vrati u šumarak, već upita ostale purane da li i oni žele da ih oslobode ove bodljikave ograde. Purani svi u jedan glas zaćurliču -Ćur, ćur....,oslobodite nas....!
Rode, jedna kraj druge, uhvate svojim dugim, jakim kljunovima ogradu i počnu je vući najjače što mogu, sve dok ograda ne padne na pod, a purice istrče na livadu izvan nje.
Mlad, buntovni puran, približi se Durki i zamoli je da mu oprosti na bahatosti. Zahvali joj na svemu što je učinila za njih i pozove je da krene s njima u Afriku. Durka, ovog puta puno iskusnija i pametnija nego onda kada je prvi puta krenula na put, zahvali mladom puranu na pozivu i odbije ga. Njena najveća želja je bila da se prije smrti vrati u šumarak. Shvatila je ona na ovom putovanju da se jedina njena prava obitelj nalazi tamo. Pozdravi ona purane, poželi im sretan put i krene za rodama.
Nije se ni odmakla kad začuje promukao -Ćuuur, Durko, ćuuuur..., okrene se i ugleda Zagorskog purana koji samo nastavi ćurlikati -Durko, ja sam star i nije me briga za Afriku. Volio bih s tobom u šumarak ako nemaš ništa protiv?
Sretan osmijeh zatitra na Durkinom licu, pruži mu ruku i krenuše oni za rodama put šumarka...
Priču ilustrirao kućni Picaso, Berislav T.

Nema komentara: